Krizama usprkos

U hrvatskim nacionalnim kazalištima još uvijek traju neizvjesnost i razna previranja glede rukovodećih kadrova o kojima obični smrtnici, a to je svekolika javnost, malo zna. Netom završena sezona daje jasnu sliku o mjestu i značenju baletne umjetnosti u hrvatskom kazalištu te pokazuje koje pravce novi i budući, oni znani kao i oni još nepoznati rukovoditelji nacionalnih kazališta s baletnim korpusom nipošto ne smiju zanemariti.

Iz baleta Ana Karenjina

Nije tomu tako davno da je bivša, a još glasna, splitsko-riječka intendantica Mani Gotovac, ustiju punih riječi o mrtvom kazalištu, smjelo i kontra svima proglašavala klasični balet nepotrebnim i propovijedala kako mlade to ne zanima. U to je doba splitski baletni ansambl bio pred uništenjem, tretiran kao suvremena plesna grupa kojoj je na čelu kraće vrijeme bila čak i osoba poput danas zaboravljene Kiline Crémone.

Nedavno sam osvrt na jednu baletnu premijeru na ovim stranicama naslovio Baletni tsunami. Namjerno sam upotrijebio taj egzaltirani izraz kako bih naglasio uspjeh što ga tzv. klasični balet, kao takav, ali zahvaljujući i postignutoj umjetničkoj kvaliteti, postiže kod publike svih naraštaja. Petnaestak izvedbi Orašara, desetak izvedbi Giselle, a prije toga i rasprodane izvedbe Labuđeg jezera u Zagrebu, prvi put postavljeni Orašari u Osijeku i Rijeci s desetak i više rasprodanih izvedbi te postojano mjesto klasičnog repertoara u Splitu jasno govori o mjestu klasičnog baleta. Sljedeća premijera Zagrebačkog baleta, neoklasična Ana Karenjina, također je nastavila trend i premašila očekivanja. Nije to od jučer i nije se zanimanje pojavilo ove sezone.

Zanimanje je hrvatske kazališne publike za klasični balet postojano. Uvijek se za Labuđe jezero, Orašara i Trnoružicu u Zagrebu traži karta više, i kada se Orašar plesao u koreografiji Waclawa Orlikowskog i kada se pleše u koreografiji Dereka Deanea. Samo su uvjeti izvođenja bili mnogo povoljniji kod Orlikowskog negoli kod Deanea. Oduvijek je tako bilo i u drugim gradovima, i u Splitu za vrijeme Kiline Crémone, bez obzira što je Mani Gotovac o tome govorila. Potkraj travnja Zagrebački je balet gostovao u redovitoj sezoni tršćanskog Teatra Verdi sa šest izvedbi koreografija Edwarda Cluga Šest antičkih epigrafa i U bijelome i crnome, na glazbu Claudea Debussyja, te Posvećenje proljeća Igora Stravinskog, postavljenih u suradnji s 27. muzičkim biennalom Zagreb. Uspjeh je bio velik, ali da ste došli s Labuđim jezerom, rekli su domaćini, bio bi još veći.

Iz baleta Giselle

Zanimanje publike pokazuje kako bi Zagrebački balet trebalo još više usmjeriti u pravcu provjerenih klasika, ponajprije Crankova Onjegina, MacMillanove Manon, Neumeierove Dame s kamelijama, nikako one surogatne Dereka Deanea, podmetnute prije nekoliko godina.

Jedino domaće gostovanje ostvario je Splitski balet u Zagrebu s Baletom Verdi Dinka Bogdanića, jednim od mogućih rasplesanih pogleda na život opernog majstora, kroz njegovu baletnu i nebaletnu glazbu, u povodu prošlogodišnje 200. obljetnice rođenja.

Bilo kakvo zanemarivanje ili omalovažavanje klasičnog baleta ne može se opravdati pred publikom. Osim toga, kratkovidno je s obzirom na same ansamble jer klasični plesači nikada ne negiraju suvremeni plesni izraz ni moderni balet. Dapače, klasični plesači vesele se susretu s novim koreografima, novim načinima izražavanja i novim izazovima. Rad na suvremenim predstavama te uravnoteženost klasičnog i modernog repertoara potrebni su im za stabilnost plesačkoga duhovnog stanja. Nije li najbolji primjer za to prvakinja Zagrebačkoga baleta Edina Pličanić, koja postojano nosi klasični repertoar. Ove sezone bile su to glavne i naslovne uloge u Pepeljugi, Labuđem jezeru, Orašaru i Giselle, da bi im, kao nedvojbeni vrhunac karijere, pridodala Anu Karenjinu, bogat dramski lik velike plesne izražajnosti i emocionalnosti. Istodobno ona, ne s manjim žarom, tumači ritualnu figuru Izabrane u Clugovu Posvećenju proljeća, klizeći po mokroj podlozi u spektakularnim prizorima slapova što se slijevaju na pozornicu.

S Anom Karenjinom odlično je iskoristio ukazanu priliku mladi Leo Mujić i pokazao koreografski kapacitet za cjelovečernji balet sa sadržajem. Stvorio je snažnu baletnu dramu s bogatom galerijom likova i odlično podijeljenim ulogama. Stvorio je to, u suradnji s Valentinom Turcu, na temelju Tolstojeva romana, ali i odličnog izbora glazbe iz instrumentalnog opusa Petra Iljiča Čajkovskog. Još ranije u sezoni Mujić je u Rijeci postavio kraće djelo suvremenoga plesnog izričaja Za muškarca i ženu, u istoj večeri s istoimenom koreografijom Maše Kolar. I ta njegova koreografija, u kojoj s lakoćom obrađuje i varira pokret i formacije, izvire iz klasičnih baletnih temelja. Žene plešu na špicama, sve je izlomljeno, a opet skladno. Često se koristio smijehom ili krikom kao izražajnim sredstvom plesačeva tijela.

Apsolutni hit protekle sezone bio je Orašar: 20. prosinca 2013. izveden je istovremeno u sva četiri Hrvatska narodna kazališta – u Osijeku, Splitu, Rijeci i Zagrebu. Osječka produkcija, što ju je, prema Waclawu Orlikowskom, postavio Dinko Bogdanić kao rekonstrukciju znamenite zagrebačke predstave iz 1970, dala je zamaha uspostavljanju baletnog ansambla koji u osječkom HNK-u formalno ne postoji. Iako je osječka publika dobila raskošnu baletnu predstavu, bojim se da će se zamah želja, unatoč nedvojbenoj potrebi za baletnim ansamblom, ubrzo rasplinuti bez zamaha konkretnih poteza mjerodavnih institucija, a sve u općoj i ne samo osječkoj sapunici kriza kazališnih uprava, nepravilnosti u poslovanju i inim odrazima državne nebrige i nezainteresiranosti.

Naša kazališta svjesna su da postoje radi publike i, usprkos krizama, umjetnički su itekako živa. Zato je i bilo moguće da zagrebački HNK, u krizi bez formalnoga vodstva na početku prošle sezone, zahvaljujući zaposlenicima, iznjedri jednu od najuspješnijih baletnih sezona u posljednje vrijeme. Država je to prepoznala i nagradila baletni ansambl HNK-a u Zagrebu godišnjom nagradom Vladimir Nazor za 2013. Bilo bi dobro da što prije i sistemski riješi probleme.